Barcelona street photographed by Christopher Anderson using the Canon EOS M5

Dom

Samouki fotoreporter Christopher Anderson rođen je u Kanadi, odrastao u zapadnom Teksasu, a New York je zvao svojim domom većinu svog odraslog života. Član prestižne agencije Magnum Photos i donedavno prvi interni fotograf časopisa New York Magazine, on sada sa svojom obitelji stvara novi dom u Barceloni. Susreli smo se s njime dok je istraživao svoje novo okruženje kako bismo saznali što je za njega koncept doma, kakav pristup ima prema uličnoj fotografiji i što je, po njegovom mišljenju, dobar fotoaparat.

Putovanje kući

Za Chrisa dom je prvenstveno veza – s obitelji, zvukovima i ritmovima ulica te ljudima koji žive oko njega. No prešao je veliki put da otkrije gdje to zapravo je.

"Dom u kojem sam odrastao napustio sam u prilično ranoj dobi i stanovao sam na mnogim različitim mjestima, putujući svijetom u potrazi za egzotičnim. Znatiželja i pustolovni duh gurali su me naprijed – no osvrtanje na prošlost također mi je pomoglo da otkrijem što dom znači za mene."

"Prije zasnivanja obitelji gotovo sam stalno putovao, živeći u konstantnom pokretu, a dom mi je bio svako mjesto na kojem bih se taj dan probudio. Bio sam doslovno beskućnik, iako sam negdje plaćao stanarinu, jer nisam imao osjećaj pripadanja. No iza tog konstantnog pokreta, bio je osjećaj potrebe pronalaženja mjesta kojem ću pripadati, pronalaženja doma."

"Rođenje mog sina i knjiga SON (Sin) koju sam napravio o njemu, ponukali su me da prvi put promotrim svoje neposredno okruženje. Tek tada mi je sinulo da se dom više odnosi na intimni prostor koji dijelim s ljudima koje volim, a manje na mjesto, grad ili određenu kuću."

"No sva putovanja i fotografije do tog trenutka pripremali su me za kreiranje tih slika svog sina. Oni su mi dali ono za čime sam oduvijek tragao u fotografiji – istinsku povezanost s univerzalnim iskustvom koje je također potpuno i jedinstveno moje."

"Osim toga, od knjige SON (Sin) imam dojam da velik dio mog rada nastavlja istraživati ideju doma – šireći se u koncentričnim krugovima od jezgre moje obitelji. Barcelona je još jedan nastavak tog osobnog puta. I dalje fotografiram svoj dom, ali ovo je samo drugo mjesto na kojem to činim."

Uspostavljanje emocionalnih veza

Chris opisuje fotografiranje kao "sredstvo koje me povezuje s onim s čime se povezujem" i kao "izliku za povezivanje i otkrivanje više o samome sebi". No priznaje da približavanje emocionalnoj vezi ili kvaliteti za kojom uvijek traga, onim rijetkim elementom koji poseže i grabi vas za vrat, može potrajati u novom domu.

"Kada pogledam ranije slike koje sam snimio na mjestu koje mi je potpuno nepoznato – mogu primijetiti element novih otkrića. Sve izgleda odlično uz dojam svježine i egzotičnih noviteta, ali jednom kada to prođem te dospijem do nečega bogatijeg i dubljeg, onda se slike počinju događati."

"Na primjer, kada sam počeo snimati slike za projekt koji je postao moja knjiga SON (Sin), nisam to gledao u profesionalnom kontekstu – bio sam samo otac koji fotografira svoju obitelj. Iznenadila me prirodnost tih slika i shvatio sam da je to ono što sam oduvijek tražio u fotografiji. Nisam pokušavao snimiti lijepu sliku – samo sam vidio nešto s čime sam povezan. Isto vrijedi za sve što fotografiram. Što bolje nešto razumijem, to su slike prirodnije i emotivno vjernije."

"Stoga, kada prolazim kroz slike tijekom uređivanja, ne tražim savršeno svjetlo, kompoziciju ili ekspoziciju nego sliku koja mi oduzme dah, koja mi pobudi emocije. A to je ujedno i jedini način da bude zanimljivo drugima – ako kod njih potakne sličnu reakciju."

"Svi trikovi za svjetlosne kombinacije, boje itd. u konačnici su površni, ne potiču povezivanje sa slikom, sve je to samo ukras. Prava bit slike nešto je s čime se svi mogu povezati. Ponekad je to nešto što ne možete čak ni objasniti, opisati niti odrediti, ali tu je. To je čarolija koja izdvaja sliku od ostalih i čini je posebnom. Bilo tko može snimiti lijepu sliku, ali meni to nije dovoljno – želim da moje slike uspostavljaju dublju vezu"

"Moj rad obuhvaća sve, od ratne fotografije do portreta i svega između uz mnogo različitih vizualnih jezika. No volim misliti da postoji jedna stvar koja ih sve objedinjuje, a to je isti osjećaj emocionalne povezanosti."

Poezija ulica

Povezujući se s nepoznatim ljudima i mjestima Barcelone, Chris objašnjava da je njegov cilj bio snimiti ono što on opisuje kao senzualnost i poeziju ulica:

"Ljepota ulične fotografije je da vam daje dozvolu za promatranje i povezivanje. Sam proces snimanja također je disciplina, poput sviranja glazbenog instrumenta, koja zadire u određenu frekvenciju uvježbavanog promatranja. To je pomalo poput ugađanja radija. Najprije čujete samo šum, a onda iznenada naiđete na glazbu i osjetite ritam mjesta na kojem se nalazite. Senzualni užitak, jedino to tako mogu opisati."

"A vani na ulici nalazi se ta čarobna prašina koja pada na sliku – možda je oživljava svjetlo, možda kompozicija. No naročito svjetlo ima mogućnost da promijeni prizor i okupa nešto u tom neobičnom sjaju, ispunjavajući situaciju nečim što nadilazi boje, akciju ili zemljopisni položaj mjesta. Tražim svjetlo, ali imam dojam da je intuitivno, nešto što se osjeti, a ne samo vidi. Svjetlo nadilazi trenutak."

"U konačnici moje fotografije jesu ili nisu refleksija mog iskustva i kada sam vani na ulici, nadam se da ću zabilježiti poeziju, a ne podnijeti novinsko izvješće! Kada se sve spoji – poput djevojke u crno-bijeloj majici s dramatičnom crvenom kosom koja hoda u nevjerojatnim sjenama i pod užarenom svjetlošću uske ulice – to je poezija"

Dobar fotoaparat

Kako bi snimio poeziju ulica Barcelone, Chris je koristio EOS M5, Canonov novi kompaktni i lagani fotoaparat bez zrcala, koji utjelovljuje mnoge atribute koje on traži u dobrom fotoaparatu – lakoću upotrebe, odličnu prenosivost i učinkovite radne značajke.

"Kad je fotoaparat dobar, njegova upotreba je prirodna. Želim brzo reagirati na prizor i ne želim razmišljati o mehanici jer to po mom mišljenju prekida čaroliju slike. Fotoaparat koji može pomoći u snimanju emocionalne veze važniji je od tehničkih podataka. Mali, lagani fotoaparat kao što je EOS M5 naročito je odličan kada trebam dugo hodati – kao na snimanju u Barceloni kada sam hodao 8 km!"

"Radio sam u građevini, gdje svatko ima svoj čekić s čijom su upotrebom upoznati i koji im ugodno leži u ruci. Isto je s fotoaparatom; moram znati kako će odgovoriti i reagirati te se moram ugodno osjećati dok ga koristim kako bih se mogao pouzdati da će funkcionirati kao produžetak mog oka i ruku. Moram znati da će pogoditi cilj! EOS M5 to je i učinio."